Glava velike ribe

Jednoga zovu Traktor, bio je branitelj, sad vise ne zna sto je. Drugi mu je brat, njegovo je bozanstvo Novac. Treca, izmeA u njih, bratova je zena; ona ceka, a izmeA u tocaka toga trokuta, na jednoj od zagrebackih periferija, nesto ce se sigurno i dogoditi. Svojim prvim romanom Glava velike ribe Ognjen Svilicic izvrsno radi isto ono zbog cega smo zavoljeli njegove filmove: pronalazi likove, pretvara ih u ljude i pred njima ne zatvara oci. Mjesto je radnje Hrvatska, vrijeme sasvim sigurno danas, a ono sto Svilicic u njima vidi, ono sto naposljetku prepoznajemo i sami dok nad njegovim junacima strepimo, smijemo se i ocajavamo - netko je vrlo nalik na nas. Jer Glava velike ribe jedan je od onih romana koji se ne dogaA aju nekome drugome. Upecatljivim prizorima i uvjerljivim portretima, diskretnim humorom te jezikom koji je i knjizevni i filmski Svilicic nam pokazuje svijet omeA en krhotinama rata i ratama kredita, osvijetljen sjajem trznih centara i TV-ekrana na kojima se pjeva i plese, place i psuje... zivot previse poznat da bi bio tuA i. Dok pise o tome koliko smo se promijenili i tko smo postali, dok premjerava koliko je daleko covjek od covjeka, a Domovina od Trznoga Centra, autor je samo naizgled neprisutan, samo naizgled bez suda. Taj cemo sud zacijelo tumaciti kojekako, ali za sto god da se odlucimo, u vezi s onim sto ga podcrtava nece biti zabune: a to je Svilicicev autorski potpis - ljudskost i zelja da razumije.